BELEŠKE ZA ČITANJE BACAČA PRSTIJU
BAJKA
MONIKA
Ana
Diži taj prst
I zaustavi nekog normalnog za promenu
I ne zaustavljaj
Neženje
Nezaposlene
Beskućnike
Bankrotirane
Bacači prstiju je savremena roud (road) bajka. Epizodna struktura puta je tipična za mnoge bajke. Taj put, na kojem protagonisti i protagonistkinje susreću različite likove – recimo vešticu, princa, lovca, vuka, čudovište ili sen iz sveta mrtvih, u ovom slučaju odvija se na nekoj magistrali u Srbiji. U bajci svaka epizoda, susret, prepreka je korak u odrastanju, lekcija, obred prelaza iz jednog društvenog, fizičkog i duhovnog oblika postojanja u drugi. Ana i Monika kreću na takmičenje u autostopu sa severa Evrope na njen jug. Njihov obred prelaza jeste suočavanje sa svetom u kojem žive, njegovom podeljenošću, njegovom surovom dijalektikom, koja postaje očigledna na putu – suočavaju se sa deložacijom, nezaposlenošću, uništavanjem univerzalne zdravstvene zaštite i industrije u jednom tipičnom društvu periferije kapitala.
TRI PUTOVANJA
Putovanje se u komadu pojavljuje u tri vida. Kao deo slobodnog vremena, bekstva od svakodnevice i sticanje dragocenih novih iskustva u susretima sa nepoznatim ljudima i krajevima – tako započinju put Ana i Monika. Drugi vid putovanja je kretanje po inerciji, uporedivo sa trčanjem hrčka u točku, putovanje kao iluzija promene i kretnje kojom se maskira i anestezira nepodnošljivi stasis, ili saobraćajnim jezikom rečeno – zastoj. Tako putuju likovi koje autostoperke zaustavljaju. Treći vid putovanja, koji se pojavljuje na kraju jeste egzistencijalno putovanje, dugotrajno i mukotrpno bekstvo, putovanje migranata sa juga na sever, istoka na zapad. Sva tri vida putovanja sastavni su činioci dijalektike sveta u kojem živimo, štaviše, da bi neko mogao da bude turista, neko drugi mora da trči ili tapka u mestu, a neko treći da beži.
TRI PALCA
ANA
Oduvek sam htela
Da se vozim u policijskim kolima
Mislim ne s razlogom
Nisam ja neka buntovnica
Ali uvek me je to privlačilo
Da sam u opasnosti
A da znam da zapravo nisam
Kulminacija komada je „nemogući“ susret dva palca koji završava ubistvom radnika. Prvi palac je figurativno bačen, autostoperski. Drugi je zaista bačen, odsečen, kao u čuvenom slučaju iz 2009. kada je Zoran Bulatović, tekstilni radnik „Raške“ iz Novog Pazara odsekao sebi prst kao deo štrajka. Međutim, vredi pomisliti i na treći, možda najvažniji tip palca današnjice – simbol lajk (like) sa Fejsbuka. Taj sveprisutni palac koji „bacamo nemilice, ne štedimo, kako stignemo i gde stignemo…“, pored toga što je moćni okov savremenog digitalnog ropstva – gde se svaki naš svesni i nesvesni lajk prodaje na nekim novim pijacama robova – takođe jeste i simbol novog otuđenja i „higijenske“ odvojenosti današnje društvenosti, učestvovanja i pre svega političnosti od telesnog kontakta i prisustva. Možda je zato susret Ane i Monike sa svetom koji zaustavljaju bacanjem biološkog za razliku od digitalnog palca, najpre tako uzbudljiv, egzotičan i zabavan, a zatim i tako traumatičan i poražavajući.
MONIKA
DA LI IMA KRAJA OVOM PRESTANITE
DA LI MOŽE NEKO JEDNOSTAVNO
DA NAS JEBENO POVEZE
DA NEMA NIKAKVIH SKRETANJA
DA NEMA NIKAKVIH PROBLEMA
DA SAMO IDEMO OVIM PUTEM
I DA NAS OSTAVITE NEGDE
GDE GOD VAM ODGOVARA
DA LI JE TO MOGUĆE
NE TRAŽIMO MNOGO
SAMO JEDNU OBIČNU
JEBENU VOŽNJU
MUŠKARAC
Mislim da je to što tražite
Previše